Franjo Sert (08.08.1863 - 14.12.1936)

Rođen je 08. kolovoza 1863. godine u mjestu Črešnovici, pokraj Gornje Radgone, u Sloveniji. Pučku školu pohađao je u Radgoni, a učiteljsku školu u Zagrebu. Od 1885. godine radi na mjestu mjesnog učitelja u Jesenju, a od 1886. godine dekretom kraljevske zemaljske vlade imenovan je pravim učiteljem u Jesenju. 1889. godine premješten je u Bednju i tu ostaje sve do svoje mirovine. Franjo Sert istaknuo se na kulturno - prosvjetnom polju kao učitelj, metodičar, suradnik pedagoških časopisa i učitelj naroda. Radio je na podizanju i unapređivanju sela te je svojim radom zadužio Bednju i njezine stanovnike. Iz zahvalnosti i za sjećanje na svog učitelja, njegovi su mu učenici 1938. godine podigli spomen ploču. Dragi lik čovjeka koji je odgojio generacije i danas resi bednjansku školu i služi kao svijetli primjer svima onima koji ulaze u tu zgradu. Danas osnovna škola na Bednji nosi njegovo ime. Do 1992. godine škola je nosila ime narodnog heroja Ivana Fereka-Srećka, rodom iz Rinkovca, koji se istaknuo u partizanskim borbama na području Bednje za vrijeme drugog svjetskog rata.

Izidor Poljak (07.05.1883. - 21.08.1924.)

Književnik i svećenik, rođen 07.05.1883. godine u Bednji. Teologiju je završio u Sarajevu 1909. godine gdje ostaje kao katolički kapelan. Za vrijeme prvog svjetskog rata služio je u vojsci kao vojni svećenik. Po povratku iz rata obavljao je dužnosti svećenika u različitim župama, osnivao je župe i gradio crkve (Bijelo Brdo). Istaknuo se i kao katolički pjesnik, rodoljubni pjesnik, jedan od prvaka novog katoličkog preporoda. Svoje članke i pjesme objavljivao je u "Vrhbosni", "Hrvatski prosvjedi", "Luči". Za života objavio je dvije zbirke pjesama: "Pjesme" (Sarajevo 1909), "Sa Bijelog Brda" (Zagreb 1924). Nakon njegove smrti izlaze: "Pjesme" (Đakovo 1964), Zbirka pjesama "Ognjevi duše" (Zagreb 1996).

Josip Jedvaj ( )

Po završetku klasične gimnazije u Varaždinu upisao je studij slavistike koji je pohađao u Zagrebu, Beču i Pragu. Radio je kao gimnazijski profesor u Vukovaru i Zagrebu. Svojim radom i djelima ostavio je veliki pečat na polju znanstvenog rada. Bio je član središnjeg uredništva u JAZU. Posebno je važan njegov rad u Akademijinu institutu za jezik. Njegovo najznačajnije djelo je u tematskom dijalektološkom zborniku "Bednjanski govor" (objavljen oko 1956. godine). Studija koja je jedan od najboljih opisa nekog našeg organskog govora i nezaobilazna za proučavanje i upoznavanje kajkavskog narječja. Tom studijom autor pokazuje ujedno i svoju ljubav prema bednjanskom govoru. Za svoj rad Josip Jedvaj dobio je Republičku nagradu "Božidar Adžija" za životno djelo.

Ladislav Žimbrek (21.01.1901. - 09.04.1972.)

Pjesnik, esejist, književnik, kazališni kritičar, prevoditelj. Porijeklom iz Bednje (gdje je i pokopan). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Krapini i Varaždinu. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao srednjoškolski profesor, uređivao je časopis "Književni horizonti" (1934 - 1939), a 1945. godine postaje ravnateljem drame Varaždin, urednik književnog lista "Polet" te urednik u izdavačkoj kući "Zora". Objavljuje knjige, drame, eseje te više napisa o Bednji i Trakošćanu. Izdaje djela: Noćna posjeta (Zagreb, 1919), Svjetlo (Zagreb, 1925), Razgovori o književnosti ( Zagreb, 1936).

Slavko Šprem (1937. - 1991.)

Rođen u selu Pleš, nedaleko od Bednje. Osnovnu školu pohađao je u Pleši, Bednji i Varaždinu. U Čakovcu je završio učiteljsku školu te se zapošljava kao učitelj. Radio je u školama na Voći, Bednji, Pleši te u Srednjoj školi Ivanec. 1962. godine završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Bio je dugogodišnji direktor Narodnog sveučilišta u Ivancu. Od rane mladosti piše pjesme i objavljuje ih u "Ivanečkom kalendaru" te u zbornicima kajkavskoga pjesništva "Draga domaća riječ". Svojim pjesmama sudjeluje na raznim natječajima kajkavskog pjesništva gdje dobiva i niz zapaženih nagrada (iako je pisac na književnom standardnom govoru, od iznimnog su značaja njegove pjesme na bednjanskom govoru). Zbirkom "Nujliepši kemauček svieto - Bednjo" pjesnik je želio sačuvati bednjanski govor za buduće generacije.