Legenda o ražnju

Postoji legenda o čovjeku koji je s obližnjeg brda Želimor mogao poput koplja baciti ražanj od 4 m dužine u samo središte mjesta. Obzirom da su ljudi nekada živjeli zdravim životom, a klimatski uvjeti bili su daleko povoljniji i zdraviji moguće je da je ova legenda bila i istinita…

Legenda o Želimorskom zmaju

U spiljama Želimora živio je zmaj koji je rigao vatru ako ga se uznemirilo. To je također jedna od legendi koje su nastale u vrijeme kada su bednjanske obitelji brojile i do trinaestero djece, a zimske večeri su bile duge…  

Legenda o vješticama koje se žele udati

Legenda o vješticama koje putuju na bačvi u tek otkriveni novi svijet (Ameriku) priča je o dvije vještice koje su se svom silom željele udati. Naime, legenda kaže da se u selu odvijala svadba, a vještice su ponudile da će kao svoj poklon kroz pola sata mladencima na stol donijeti svježe grožđe. Nitko to nije povjerovao obzirom da je bilo zimsko vrijeme pa je pao dogovor: ukoliko one uspiju prve na stol donijeti svježe grožđe, mladoženja će prekinuti svadbu i oženiti jednu od vještica. Ako pak ih netko od prisutnih preduhitri, svadba će se nastaviti. Djever se, čuvši dogovor vještica da će na bačvi odletjeti u Ameriku i ubrati grožđe, kradomice uvukao u bačvu i otputovao s njima. Po povratku, dok su vještice likovale zbog izvršenog zadatka, djever je uzeo grožđe i donio ga na stol prije njih te je svadba nastavljena. 

Legenda o Lucijinom stolčiću

Ako je netko želio saznati tko je u selu vještica legenda kaže da je samo trebao napraviti tzv. Lucijin stolčić. Odakle naziv? Stolčić se morao početi izrađivati na dan Sv. Lucije, 13.12. i morao se raditi do Badnjaka, svaki dan pomalo. Nije smio biti završen ranije. Stolčić se potom morao odnijeti na polnoćku, staviti na pod ispred ulaza u crkvu i na njega se moralo stati. Svaka žena koja se okrenula prema osobi koja je stajala na stolčiću bila je vještica! Da bi se spasio od vještica koje su ga mogle pretvoriti u vukodlaka i vampira, onaj tko je stajao na stolčiću morao je biti jako brz i imati pun džep makovih sjemenki. Po završetku mise kad su vještice krenule u jurnjavu za njim on je morao bacati sjemenke maka bježeći kući, a vještice su morale pokupiti sva zrna. Ako je stigao do kućnog praga prije njih, spasio se.

Legenda o zakapanju jaja

Ako bi nekome u selu vrlo dobro ˝išlo˝, tj. bio je dobar gazda, a imao je ljubomornog i zavidnog susjeda prijetilo mu je zakapanje jaja! Naime, ljudi su vjerovali da kad nekome želiš zlo moraš na njegovoj njivi zakopati kokošje jaje. 

Legende o uroci

Pripremanje raznih uroka i načini oslobađanja od istih također su dio seoskog folklora. U svakom su selu nekada postojale ˝babe vračare˝ za koje je neprosvijećeni puk vjerovao da spremanjem uroka mogu osloboditi ljude od bolesti i nesreće, ali im mogu isto i donijeti!

Legenda o Hadrovoj kruški

U jednom selu stajala je vrlo rodna kruška, Hadrova kruška. Vlasnik je bio jako ponosan na krušku, ali je imao problema s mladićima koji bi je često pohodili i ubirali plodove. Kako bi ih prestrašio izmislio je priču o vješticama koje se sastaju kod kruške i ispričao je u selu. U toj priči vještice su plesale kolo oko kruške pazeći pritom da ne prevrnu drveni škaf pun vode jer će u protivnom biti otkrivene.

Legenda o vješticama koje peru veš u Bednji

Naročito se često spominjalo kako vještice peru veš u rijeci Bednji do duboko u noć. Prava istina o tome je da su se u rijeci Bednji stoljećima močile konoplje, a pošto konoplja ima halucinogena i opojna svojstva od kojih su ugibale ribe, ondašnje vlasti su zabranjivale močenje i pranje konoplje u Bednji. Zato su to žene radile pod okriljem noći, a neki veseli momak na povratku iz bećarstva tvrdio je i kleo se da vještice noću peru veš u Bednji.

Legenda o Potkovi

Prolazeći ovim krajem zločesta carica Marija jahala je na konju i stigla tako u vrbljanski kraj, na uzvisinu iznad Maclja, gdje je usput na položenoj kamenoj stijeni sjedila mlada trudnica i ispružene ruke prosila milodar za dijete koje je nosila. Carica  je bila srca kamenog i nije udijelila sirotoj djevojci milodar. Uvidjevši nepravdu, staričina kobila je u znak negodovanja nekoliko puta udarila kopitom po kamenoj stijeni tako moćno da se tragovi potkova i danas jasno vide. Vrijedni ljudi Ježovca prozvali su to mjesto Potkova i primjereno ga uredili simbolima kršćanstva. Danas se na Potkovu hodočasti svake godine prve nedjelje po Velikoj Gospi.

Legenda o plamenim krsnicima

Po rođenju djeteta, već sljedećih dana, ljudi bi nosili dijete na krštenje kako ne bi u slučaju smrti umrlo nekršteno jer tada bi hodalo svijetom u obliku plamenčića koji su se čas palili čas gasili u noći. Prava istina o plamenim krsnicima vjerojatno je tumačenje krijesnica koje postoje oduvijek.

Legenda o Švecovoj pećini

Velike pećine su oduvijek privlačile pozornost ljudi koji su živjeli u njihovoj blizini te su ih gledali sa strahopoštovanjem. Postoje zapisi da se 12. rujna 1834. zapalila pećina Sveciana i 14 dana gorjela rigajući vatru po planini i stvarala izbačaje ognja. Veliko kamenje kao i korijenje drveća, zapaljeno kao munje, letjelo je zrakom i njihov štropot i zvečanje u planini čulo se sa udaljenosti od pola sata. Kažu da je zato 29. listopada 1867. podignut, uz veliku svečanost, križ na pećini gdje je bio i posvećen.

Nitko još ni danas ne zna što se stvarno zbilo, ali mještani vjeruju da križ ipak nije zato postavljen. Smatraju da je križ postavljen u znak zahvalnosti Bogu što je stvorio tako prekrasnu Cvetlinsku kotlinu koju i danas možete vidjeti iz Švecovih pećina kao i velik dio susjedne Slovenije i udaljene Alpe.  

Legenda o babi Jagi

Naročito zanimljiva legenda vezana je za utvrdu Trakošćan. Evo kako je baba Jaga iz okolice Trakošćana spasila utvrdu i sav puk koji se bježeći pred Turcima sklonio iza kula i zidina Trakošćanske utvrde. Naime, u namjeri da osvoje Beč, Turske su horde prolazile i ovim krajem, ostavljajući iza sebe pustoš, udovice i siročad. Uvidjevši opasnost, Trakošćanska vlastela pozvala je ovdašnji puk u utvrdu da ih tako spasi, ali i zbog veće obrambene moći. Podignuvši pomične mostove zabarikadirali su se u dvorcu i odolijevali napadima Turaka koji su pod svaku cijenu željeli zauzeti Trakošćansku utvrdu. Tko zna kako dugo bi ta opsada trajala, a možda bi i uspjeli u naumu, da im baba Jaga nije pomrsila račune. Već nakon nekoliko dana opsade rekla je da joj donesu drvecep (drveni panj), nekoliko snopova raženog škopa i lučnicu. Rekla je: “Ništa se vi ljudi ne brinite, sad ćete vidjeti što će se dogoditi.” Dok je ona na panju lučnicom usitnjavala slamu izgovarajući pritom čudne riječi, iz svake je slamčice poletio strašan stršljan i tako njih na stotine tisuća.. Oni su poletjeli na Tursku konjicu i pješake koji su se razbježali glavom bez obzira, ostavivši Trakošćansku utvrdu neosvojivu.