Povijest

Povijest i kulturna baština

Tragovi civilizacije na području općine Bednja sežu u razdoblje neolita (mlađe kameno doba) kad je bednjanski kraj bio naseljen, a o čemu nam svjedoče ostaci kamenih sjekira iz Brezove Gore, Cvetlina i Jazbine. Prisutna je također i kultura brončanog doba. Na brdu Želimor postojalo je dobro zaštićeno naselje s još danas vidljivim ostacima te je tu pronađena keramika, fragmenti brončane sjekire i fragmenti keltskog ručnog rotacijskog žrvnja. Postoje također i nalazi brončanih sjekira iz Bednje i Jamnog. Iz rimskog doba na području mjesta Bednje, iz 2. stoljeća, datira nalaz novca.

Pretpostavlja se da je riječ Bednja nastala od kajkavske riječi "bedenj" koja znači kaca, drvena posuda. Druga je pretpostavka da je to slavenizirani oblik imena Bathinus, latinskog naziva za rijeku Bednju. Sam naziv Bednje kao rijeke spominje se prvi puta 1321. dok se tek 1440. prvi put spominje župa pod imenom Bednja. Spominjanje toponima Bednje te godine svjedoči da je ranije naselje imalo drugačiji naziv. U starijim se ispravama izmjenjuju imena odnosno župe kao trakošćanske odnosno bednjanske pa je pretpostavka da se današnje naselje Bednja u razdoblju srednjeg vijeka nazivalo Trakošćan. Postupno je mjesto dobilo ime po rijeci Bednji.

Područje današnje općine Bednja bilo je dio trakošćanskog vlastelinstva koje se prvi put spominje sredinom 14. st. U 15. st. kaštel Kamenica je razoren te se taj posjed priključuje trakošćanskom vlastelinstvu. Oba posjeda su u sastavu Zagorske grofovije koja se u 16 st. raspada na samostalna vlastelinstva. Prema sačuvanom popisu poreza iz 15. i 16. st. trakošćansko vlastelinstvo je bilo među najvećim posjedima u današnjoj Hrvatskoj. Prvi opširniji podaci o gospodarskim prilikama datiraju iz 1487. u kojima je zabilježen podatak da na posjedima Trakošćan i Kamenica ima oko 380 domaćinstva, ali je velik broj seljačkih posjeda napušten i opustošen. Uzroci nisu potpuno jasni no valja ih tražiti u prvim turskim provalama, ali i u masovnom bježanju seljaka u druge krajeve. Tijekom 16. i 17. st. dolazi do naseljavanja područja trakošćanskog vlastelinstva. Šume i šikare se krče radi formiranja seljačkih posjeda. Također se u 15. st. spominju dva gradska naselja, trgovišta (opida), čiji su stanovnici bili građani, no oni tijekom 16. st. nestaju.  

1569. plemićka obitelj Drašković postaje vlasnik trakošćanskog vlastelinstva. Njihovo kontinuirano višestoljetno gospodarenje ostavilo je snažan trag u bednjanskom kraju. Pod utjecajem obitelji Drašković ugled i moć bednjanskog kraja značajno su porasli, a oni su ujedno bili i kočnica razvoja mnogim gospodarima susjednih vlastelinstava. Osim regalnih prava Draškovići su imali i patronatsko pravo nad svim crkvama na vlastelinstvu prema kojima su se brižno odnosili. Važnu gospodarsku ulogu imalo je vinogradarstvo čijem su razvoju pogodovali povoljni prirodni uvjeti, prisutnost mnogobrojnih brda (gorica) pogodnih za uzgoj vinove loze. Gotovo svaki seljak imao je vinograd pa su u 16. st. najveća davanja bila u vinu.

Ukidanjem kmetstva 1848. kmetovi su oslobođeni tlake. Počinju otkupljivati svoja selišta, a agrarna reforma je plemićki alod razdijelila seljacima i državnim posjedima. Krajem 19. i početkom 20. st. bednjanski kraj bio je prenapučen. Vladalo je opće siromaštvo pa su gotovo cijelo 20. st. obilježila iseljavanja stanovništva. Najveće se zbilo nakon 2. svjetskog rata kad je donesen Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji. Tada su mnogobrojne cjelokupne obitelji napustile svoja ognjišta i krenule u Podravinu, Slavoniju i Baranju.  

Bednjanski kraj više nije izrazito poljoprivredno-stočarski kraj. Žitelji su iskoristili raznolike mogućnosti privređivanja i zapošljavanja te su podigli svoj osobni, a time i društveni standard. Bednja je danas općinsko središte koje poprima obilježja modernog urbanog naselja.